Natural Water

ARTERSKE I ATMOSFERSKE VODE

Bakteriološka svojstva vode

Bakterije su najjednostavniji i najsitniji oblici života a nalaze se na granici između biljaka i životinja.

U prirodi nema organske materije bez bakterija. Budući da se u vodama u prirodi nalaze organske materije, u njima ima redovno i bakterija. Njihov broj raste sa količinom organske materije.

Najveći broj bakterija u prirodi sudjeluje u procesu razgrađivanja mrtve organske materije životinjskog i biljnog porijekla. Ovi su procesi različiti. Kada se događaju u prisustvu kiseonika zovu se aerobna fermentacija ili truljenje, a vrše ih aerobne bakterije, koje za svoj život trebaju kiseonik. Ako se ovi procesi vrše bez prisustva kiseonika, zovu se anaerobna fermentacija ili gnjilenje, a obavljaju ih anaerobne bakterije.

S obzirom na to da bakterije prate uvijek neživu organsku materiju to ih ima sve više, što ima više ove materije a kako se u vodi ne dozvoljava prisustvo organske materije, osim u minimalnim količinama — jasno je, da u njoj ne smije biti ni znatnih količina bakterija. Znači da njihovo prisustvo predstavlja siguran znak da u vodi ima i organske materije u raspadanju.

U prirodi gotovo nema vode bez bakterija. Ali u dobrim vodama je njihov broj vrlo mali. S higijenskog gledišta su značajne ove kategorije bakterija:

  1. one, koje u vodu dolaze sa površine polja, šuma itd. To su bakterije koje se u prirodi nalaze na površini tla, a bezazlene su po čovječje zdravlje,
  2. one, koje u vodi žive na organskoj materiji i zaposlene su radom na njenoj mineralizaciji. Njihova prisutnost u vođi odaje organsku materiju i znači da voda nije za piće, jer uz takvu materiju u vodi ima možda i patogenih klica,
  3. one, koje u vodu ulaze iz utrobe ljudi i životinja i čije prisustvo u vodi predstavlja veliku opasnost za zdravlje ljudi.
 

Među njima ima i patogenih bakterija raznih vrsta. Od njih su naročito opasne one koje prouzrukuju crevne zarazne bolesti, jer mogu izazvati oboljenje kada s vodom dođu u probavne organe čovjeka.

Bakteriološkim pregledom vode treba sa posebnom pažnjom ispitivati koli-bakterije. One su karakteristične za upotrebe toplokrvnih životinja, a posebno čovjeka, u kojima ih uvjek ima. Ako se nađu u vodi, značajne da je zaražena svježom fekalnom materijom. Koli-bakterije same po sebi nisu opasne, ali predstavljaju indikaciju zagađivanja vode patogenim bakterijama.

Patogene bakterije mnogo se teže izoliraju iz vode nego koli-bakterije. Međutim, to obično nije ni potrebno učiniti. Čim u vodi ima koli-bakterija, mogu u nju doći na isti način i uzročnici crijevnih zaraznih bolesti, pa takva voda nije za piće. Osim toga su koli-bakterije mnogo otpornije od patogenih crijevnih organizama pa se zato duže drže u vodi. Zato su i pogodnije za dokaz zagađenja vode.

Sadržaj koli-bakterija u određenoj zapremini vode naziva se koli-titar. Koli-titar 10 cm3 — znači da je to najmanja količina vode u kojoj je pronađena koli-bakterija.

S obzirom na kolititar može se postaviti sljedeća klasifikacija:

  1. potpuno zdrava voda je ona kod koje je kolititar: 100
  2. zdrava voda, kolititar 10
  3. sumnjiva voda, luritiitar 1
  4. zagađena voda, kolititar 0,1
  5. potpuno zagađena voda kolititar 0,01

Atmosferska voda

Ova voda nastaje od svih vrsta padavina koje padaju na zemlju u obliku kiše, snijega, i ostalih atmosferilija. Dakle to je padavinska voda. Ona ne sadrži rastvorene materije, nego samo nešto gasova apsorbovanih iz atmosfere, nešto prašine i po koju bakteriju.

Topao vazduh koji je zasićen vodenom parom, diže se sa površine zemlje u vis i postepeno hladi sve dok ne dođe do kondenzacije vodene pare. Pri tome sitne čestice prašine djeluju kao jezgra za stvaranje vodenih kapljica u oblacima.

Porastom veličine vodene kapljice, raste i djelovanje sile teže, te kapljice padaju na zemlju u obliku kiše. Kada se kondenzacija vodene pare vrši ispod 0°C nastaje grad, a ako na cijelom putu kapljice do zemlje vlada temperatura manja od 0°C — nastaje snijeg. Rosa nastaje ako se zemlja jače ohladi od vazduha. Magla nastaje ako se donji slojevi vazduha jače ohlade od površine zemlje.

Sastav oborinskih, odnosno padavinskih voda zavisi od mjesta padanja, jer voda na svom prolazu kroz atmosferu otapa gasove i zagađuje se čađom i prašinom iz industrijskih postrojenja.

Padavinska voda je u zdravstvenom pogledu dobra za piće (ako se ne zagadi pri hvatanju i spremanju) ali s obzirom da u njoj nema otopljenih minerala, bljutavog je ukusa. Zbog toga se zove potpuno mekana voda.

Padavinska voda se kod nas vrlo mnogo upotrebljava za piće u bezvodnim krajevima, gdje nema podzemne vode ili je ona rijetka, a naročito na području krša. Ona se hvata na posebnim površinama, tzv. naplovima, a najviše na krovovima i sprema u cistjerne.

Atmosferska voda

Ova voda nastaje od svih vrsta padavina koje padaju na zemlju u obliku kiše, snega, i ostalih atmosferilija. Dakle to je padavinska voda. Ona ne sadrži rastvorene materije, nego samo nešto gasova apsorbovanih iz atmosfere, nešto prašine i po koju bakteriju.

Topao vazduh koji je zasićen vodenom parom, diže se sa površine zemlje u vis i postepno hladi sve dok ne dođe do kondenzacije vodene pare. Pri tome sitne čestice prašine deluju kao jezgra za stvaranje vodenih kapljica u oblacima.

Porastom veličine vodene kapljice, raste i delovanje sile teže, te kapljice padaju na zemlju u obliku kiše. 

Kada se kondenzacija vodene pane vrši ispod 0°C nastaje grad, a ako na celom putu kapljice do zemlje vlada temperatura manja od 0°C — nastaje sneg. Rosa nastaje ako se zemlja jače ohladi od vazduha. Magla nastaje ako se donji slojevi vazduha jače ohlade od površine zemlje.

Sastav oborinskih, odnosno padavinskih voda zavisi od mesta padanja, jer voda na svom prolazu kroz atmosferu otapa gasove i zagađuje se čađom i prašinom iz industrijskih postrojenja.

Padavinska voda je u zdravstvenom pogledu dobra za piće (ako se ne zagadi pri hvatanju i spremanju) ali s obzirom da u njoj nema otopljenih minerala, bljutavog je ukusa. Zbog toga se zove potpuno mekana voda.

Padavinska voda se kod nas vrlo mnogo upotrebljava za piće u bezvodnim krajevima, gde nema podzemne vode ili je ona retka, a naročito na području krša. Ona se hvata na posebnim površinama, tzv. naplovima, a najviše na krovovima i sprema u cisterne.

Površinska voda​

Površinska voda leži ili teče po površini zemlje, u obliku potoka, rijeka, jezera itd.

Površinske vode nastaju jednim dijelom iz padavinske vode tj. one koja direktno padne na zemljinu površinu, a drugim dijelom od vode koja se u zemlju slije sa površine. Površinska voda je u stalnom dodiru sa zemljom i obično teče po njoj, pa je uvjek u izvjesnoj mjeri zagađena. Zagađenje može biti fekalnim materijalom odnosno raznim mikro organizmima i bakterijama među kojima ima obično crevnih, a često puta i patogenih, koje su uzročnici raznih bolesti. Zbog dužeg kontakta sa mineralnim materijama u njoj ima dosta rastvorenih minerala. Zbog toga je površinska voda ukusnija od padavinske vode.

Nedostatak ove vode je što ljeti ima visoku, a zimi nisku temperaturu. Površinska voda se najviše upotrebljava za potrebe vodoopskrbe, jer potrošnja vode stalno raste, a zalihe podzemnih voda ima sve manje. Međutim, korišćenje površinske vode za opskrbu pitkom vodom zahtjeva izgradnju uređaja za prečiščavanje i dezinfekciju (često puta i vrlo složenih) što znatno povećava investicione i proizvodne troškove.

Važna osobina vode je samočišćenje (autopurifikacija) i dolazi naročito do izražaja kod površinske vode. Ako u vodu uđe izvjesna količina organske materije na njoj će se smjesta razmnožiti ogromne količine bakterija i drugih mikroorganizama, koje će obavljati pojedine faze mineralizacije. Pri dovoljnoj količini kiseonika, mineralizacija će se obavljati brzo. Proces prečišćavanja, koji se obavlja u prisustvu kiseonika, zove se aerobni proces miiteralizacije. On je brz, vrši se bez smrada, a obavljaju ga aerobne materije. Taj se proces dakle može obavljati samo uz dovoljnu količinu kiseonika. Ako kiseonika nema dosta, umjesto aerobnog procesa počinje anaerobni.

Anaerobni proces mineralizacije organskih materija obavljaju bakterije koje žive i rade bez gasovitog kiseonika, pa su po toj osobini izuzetak među živim organizmima. Anaerobni proces mineralizacije je dug i polagan, a razvija se uz mnogo neprijatnih mirisa.

Podzemne vode

Ove vode se nalaze u zemlji ispod površine i nastaju dijelom od infiltracije padavina, dijelom od infiltracije vode iz površinskih vodnih tokova i dijelom od kondenzacije vodene pare u zemlji.

U našoj zemlji postoje dvije kategorije podzemnih voda:

  • voda temeljnica, i 
  • pukotinska kraška voda,

 

koje se znatno razlikuju međusobno po svom kvalitetu i po svojim fizičkim, hemijskim i bakteriološkim osobinama.

Vode temeljnice

Ove vode su podzemne i miruju ili se kreću u sitno zrnastom materijalu.

Uglavnom tog ima u rječnim dolinama i ravnicama, ali ponekad se nalaze tek u velikim dubinama. One se nalaze samo u slojevima propusnog materijala, pa se takvi slojevi nazivaju — vodonosni slojevi.

Vodonosni slojevi nastaju taloženjem pijeska i šljunka iz rijeka. Vodonosni slojevi leže na nepropusnim slojevima koji se sastoje od gline, ilovače, laporea i njihovih smjesa, te sedimentnog i eruptivnog kamenja. Baš zbog toga što vodonosni slojevi leže na nepropusnim slojevima koji se sastoje od gline itd., voda se zadržava u propusnom vodonosnom sloju, sa dnom koje se sastoji od nepropustljivog vodonosnog sloja.

Svaki vodonosni sloj mora da ima na nekom mjestu dodir sa površinom zemlje ili sa nekim površinskim vodenim tokom. Na tom mjestu ulazi u vodonosni sloj padavinska ili površinska voda, polagano se procjeđuje kroz njega i konačno se zaustavlja na nepropustljivom sloju.

Ako je vodonosni sloj s gornje strane pokriven nepropustljivim slojem debljine najmanje 3 metra, onda se kiša neće kroz njega moći procjediti u vodonosni sloj. Na taj način će voda u vodonosnom sloju biti zaštićena od zagađenja sa površine tla. (Sl. — 1). Pokrovne nepropusne slojeve zovemo zaštitnim slojevima.

Podzemna voda u vodonosnom sloju

Ako se posmatra presjek trena od površine zemlje, često se naizmenično ređaju propusni i nepropusni slojevi. Na jednom mjestu mogu biti jedan, dva i više vodonosnih slojeva, jedan ispod drugoga međusobno podijeljeni nepropusnim slojevima.

Glavna karakateristika vode temeljnice je vrlo mala brzina kretanja i to svega nekoliko decimetara do par metara na dan, što nastaje zbog velikog otpora zrnaca materijala kroz koji protiče. Na tom svom polaganom putu voda se čisti na dva načina:

  • mehanički, tj. filtriranjem kroz čestice tla, i
  • biološkim procesima oksidacijom i mineralizacijom.

Biološko prečišćavanje je potrebno u slučaju da je voda zagađena organskom materijom — koja je nosilac ogromne mase bakterija, među kojima može biti patogenih, opasnih po zdravlje čovjeka. Voda zagađena organskom materijom mora dovoljno dugo prolaziti kroz vodonosni sloj, da bi se ova materija biološkom akcijom mikroorganizama i procesima oksidacije i mineralizacije potpuno mineralizovala. Drugim riječima, voda od svog ulaska u vodonosni sloj pa do mjesta vađenja mora imati dovoljno vremena da se biološki proces prečišćavanja može potpuno dovršiti.

Voda temeljnica je tvrđa od površinske vode. Ona je tim tvrda, što je duže bila u dodiru sa materijalom kroz koji je proticala. Što se voda temeljnica nalazi dublje u zemlji, to joj je jednoličnija temperatura i sadrži manje bakterija. Međutim, ponekad sadrži i dosta rastvorenog gvožđa, te se ne može upotrebiti za piće, dok se iz nje gvožđe ne ukloni.

Voda temeljnica — ako je zaštićena dobrim zaštitnim slojem u zdravstvenom pogledu je najbolja i najpouzdanija za piće, pa je treba koristiti u vodovodu gdje god je to moguće.

Arterska voda — Vodu temeljnicu, koja u svom vodonosnom sloju stoji pod pritiskom, zovemo arterskom vodom. Zamislimo propusni sloj u obliku tanjira sa slojevima od nepropustljivog materijala iznad i ispod njega. U taj sloj će ulaziti površinska voda na mjestima izbijanja propusnog sloja na površinu tla i puniti ga vodom. Ako nema mogućnosti, oticanja, voda će ga potpuno ispuniti. Kad se sa površine tla izbuši otvor i probije arterski sloj, iz njega će kroz bušotinu pojuriti voda prema površini tla. Ako je pritisak u sloju velik, voda može kroz bušotinu doći i do površine tla, pa čak izbijati iznad površine kao vodoskok, a ako je pritisak slabiji, voda će se podići samo do nekog nivoa između arterskog sloja i površine tla.

Pojava arterske vode

Arterska voda se nalazi na dubinama od 60 do 300 metara pa čak i više, i obogaćene su mineralima, često je velike tvrdoće. Arterske vode ima kod nas na području Slavonije, sjeverne Bosne, Srema, Bačke, Banata i u Makedoniji.

Mineralna voda — Ako voda sadrži više od 500 mg rastvorene mineralne materije u 1 litri vode, zove se mineralna voda. U ovim vodama uvjek je prisutan i ugljendioksid, koji im daje kiselkast ukus. Naša zemlja je bogata izvorima mineralne vode.

Toplice i ljekovite vode — Toplicama se nazivaju sve vode koje imaju temperaturu višu od običnih voda, i može iznositi 40°C i više. Ako te vode sadrže u sebi sumpor, jod i neke druge elemente nazivamo ih ljekovitim vodama.

Naša zemlja obiluje toplicama i ljekovitim vodama (Stubička, Krapinska, Varaždinska, Vrnjačka Banja i dr.).

Pukotinska kraška voda — Pukotinska kraška voda je ona koja s površine tla ulazi u tlo kroz pukotine u kamenju i dalje teče ispod površine tla. Pukotinska voda ne teče kroz naslage zrnastog materijala kao voda temeljnica, već teče podzemnim prolazima šupljinama i koritima i to mnogo brže od vode temeljnice. Pukotinska voda prevaljuje po nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara na dan. Prema tome pukotinska voda nema ni mogućnosti ni vremena da se biološki pročisti.

Po svojim karakteristikama i kvalitetu pukotinska voda je slična površinskoj vodi, samo sa tom razlikom što teče ispod površine tla. Često se muti, ima boju, sadrži mnogo organskih materija i neispravna je u bakteriološkom pogledu. U prirodnom stanju je nepogodna za piće, jer se kratko vrijeme posle kiše zamuti i ne smije se upotrebljavati za piće bez prethodnog prečišćavanja.

Pukotinske vode se nalaze na našem kraškom području, koje obuhvata čitavu Istru, Hrvatsko Primorje, Dalmaciju sa otocima, Kordun, Liku, Gorski Kotar, dio Slavonije, Hercegovinu, Crnu Goru I td.

Vrste bunara

Bunari su građevine koje služe za zahvat podzemne vode. Prema načinu gradnje bunari se, uglavnom, mogu svrstati u četiri grupe: zabijeni, kopani, bušeni i Ranney bunari.

Zabijeni bunari — koji se nazivaju još i zabijene pumpe, abisinski bunari, Nortonovi bunari — upotrebljavaju se za individualnu upotrebu, a mogu podizati vodu iz dubine od 6 do najviše 7 m ispod površine tla. Zato se i koriste samo kod vrlo visokih vodonosnih slojeva.

Zabijeni bunar

Bunar se sastoji od šiljaka na cijevi koja je perforirana gustim rupicama promjera 3 do 4 mm. Ove rupice omogućavaju ulazak podzemne vode u cijev. Na kraju cijevi nalazi se okrugli povratni ventil koji sadržava stupac vode u cijevi. Na perforiranu cijev nastavljaju se pocinkovane cijevi do površine tla, gdje se na njih priključuje ručna klipna pumpa. Nakon izvršenog zabijanja cijevi početnim pumpanjem izvlači se mulj i sitni pijesak. Preostali krupni šljunak sakuplja se oko perforirane cijevi i čini filter, pa bunar daje bistru vodu,

Osnovna je prednost zabijenih bunara u njihovoj niskoj cijeni i lakom i brzom postavljanju. Pumpa se može zabiti na svakom mjestu, po svakom vremenu i u najkraćem roku uz minimalan trud. Ona se može postaviti i unutar kuće, u prizemnoj prostoriji.

Nedostaci zabijenih bunara su sljedeći:

  • Pumpa se lako smrzava, jer u njoj zaostaje voda, koja, ako se smrzne, razbije pumpu. Od smrzavanja se osigurava debelim omotačem od slame.
  • ventili i klipovi se s vremenom istroše te ne mogu da održe visinu vodenog stupca pa se odozgo u pumpu mora da nalije voda da bi pumpa povukla. Međutim, ta voda može biti zagađena, pa će zagaditi i pumpu i bunarsku vodu.
  • pumpanjem se uređaj rasklima, pa se uz cijev stvara rupa u tlu i niz cijev može da se sliva voda sa površine tla u vodonosni sloj i da zagađuje podzemnu vodu. To se može sprečiti tako da se mjesto prolaza cijevi iz tla izvede kao grlo u betonskoj ploči promjera 1,5 do 2 m, koje ima nagib od pumpe prema obodu ploče.

Kopani bunari

Kopani bunari — Kopani bunari su kod nas najčešće korišćeni načini zahvatanja podzemne vode, premda ima relativno mali broj onih koji zadovoljavaju sanitarne uslove.

Zidovi kopanih bunara moraju se izvoditi samo iz nepropusnog materijala. Niti zidovi od opeke. U cementnom mortu premazani cementnom žbukom, niti zidovi od kamena ili gotovih pojedinačnih betonskih cijevi nisu pouzdani. Jedino je higijenski ispravna izgradnja betoniranje, bunara na licu mjesta, jer je bunar tako urađen iz jednog dijela i bez ikakvih sastavaka.

Mogućnost zagađenja kopanog bunara

Na sl. 7 šematski su prikazane mogućnosti zagađenja kod kopanih bunara, pa se odmah mogu uočiti zahtjevi koji se postavljaju da bi se ispravno izveo bunar. Na slici 7a prikazan je kopani bunar koji se može zagaditi na sledeći način:

  • posudom za dizanje vode,
  • kroz otvoreno grlo na glavi bunara,
  • s oborinskom vodom, koja se sakuplja uz bunar, cijedi niz zid i kroz sastavke ulazi u bunar,
  • s površinskom vodom koja se probija kroz napukline u tlu i isto tako kroz sastavke ulazi u bunar,
  • u vrijeme poplava kad površinska voda s gornje strane prodre u bunar,
  • ljudskim ili životinjskim fekalijama iz klozeta i gnojišta, koji su postavljeni uzvodno.

Bušeni bunari

U bušenim bunarima vadi se voda iz dubokih vodonosnih slojeva. Dubine bušenih bunara dostižu čak 500 i više metara. Izvode se bušenjem, pomoću posebnih slojeva. Bušeni bunari su u sanitarnom pogledu najsigurnija vrsta bunara te se danas sve više koriste.

Bušenje bunara može se vršiti na dva načina: suvi i mokri. Pri suvom bušenju tlo se buši posebnim svrdlima. U ovom slučaju lakše se opaža podzemna voda i dubina sloja iz kojeg ona teče u bušotinu, ali je rad teži i sporiji. Pri mokrom bušenju u bušotinu se posebnim cijevima dovodi voda kojom se izbušeni materijal ispire na površinu. U tom slučaju rad je brži lakši, ali se teže zapaža vodonosni sloj i njegova dubina.

Bušeni bunari izvode se pomoću čeličnih cijevi, odnosno od cijevi prikladnog materijala (s obzirom na svojstva vode) čiji je promjer od 150 do 1000 mm. Cijevi bunara oslanjaju se na nepropusni sloj ispod vodonosnog, a na donjem kraju su zatvorene. Zahvat vode iz vodonosnog sloja vrši se bočnim površinama bunara. Za tu svrhu zidovi cijevi u vodonosnom sloju su perforirane okruglim ili duguljastim rupicama.

Ako bušeni bunar probije arteški sloj, naziva se arterski bunar. Bušeni bunar sa dubinskom i UTA crpokom pokazuje Sl. 8.

Runny bunari

Ranny bunari — Iza drugog svjetskog rata Ranny (reni) je razvio novu vrstu bunara, koji su po njemu dobili ime. Oni su se najpre počeli uspješno koristiti u Sjedinjenim Državama. Osnovni princip i zadatak Ranny bunara je u tome da poveća ulaznu površinu podzemne vode i time smanji ulaznu brzinu vode u bunar te tako ukloni, odnosno smanji, opasnost uvlačenja pijeska u bunar.

Ranny bunar se sastoji od sabirne komore s nepropusnim dnom iz koje su u vodonosni sloj horizontalno utisnute posebno perforirane cijevi (sl. 8a). Sabirna komora gradi se od armiranog betona čiji je unutrašnji promjer oko 4 m, debljina zidova oko 40 cm. Sabirna se komora spušta sve do nepropusnog podložnog sloja ukoliko ovaj ne leži dublje od 20 do 30 m. Oko 1 do 2 m iznad dna komore po cijelom se opsegu horizontalno utiskuju specijalne perforirane čelične zahvatne cijevi. Cijevi ima najviše 12, a prečnika su oko 200 mm. Na kraju svake cijevi, u sabirnoj komori, nalazi se zasun, koji se može otvarati i zatvarati iz strojarnice sagrađene iznad bunara. Ovim zasunima može se tačno regulisati dotok vode u sabirnu komoru.

Sl. 8 — Cevasti bunar — bušeni A —
Sa dubinskom crpom. B— Sa »UTA« crpkom

Izostavljeno iz prikaza

Zahvatne cijevi su duge 30 — 100 metara, a prema potrebi mogu se i utisnuti u više vodonosnih slojeva. Zbog toga su Ranney bunari veoma izdašni pa daju velike količine vode i kod slabijih vodonosnih slojeva.

Ranney bunar predstavlja najsavremeniji oblik bunara,  ekonomičan je samo onda kada postoje potrebe za velikim količinama vode od oko 15.000 m’ i više dnevno.

Sl. 8a — Ranny bunar

Izostavljeno iz prikaza

U našoj zemlji Ranney bunari se najviše koriste u vodovodima Beograda i Novog Sada. U vodovodu Zagreba predviđa se izgradnja Ranney bunara na novom crpilištu Stara Loza kod Podsusjeda.

Filteri za bunare

Bunarska voda u zavisnosti od lokacije uglavnom obiluje standardnim zagađivačima vode kao što su Organske materije, Gvožđe i Mangan, Nitrati i Nitriti, Amonijak, povišena elektroprovodljivost, visok stepen tvrdoće vode isl. Često je u bunarskoj vodi prisutan ne mali broj različitih mikroorganizama štetnih po ljudsko zdravlje.

Bunari su izuzetno važni za sva društva. Na mnogim mjestima bunari još uvjek pružaju pouzdanu i obilnu zalihu vode za kućnu upotrebu, navodnjavanje i industriju. Tamo gdje je površinske vode malo, kao što su pustinje, ljudi ne bi mogli preživjeti i napredovati bez podzemnih voda, tako da koriste bunare kako bi došli do istih.

Po načinu gradnje bunari za vodu mogu biti:

Кopani bunari

Bunar (objekat) za javno snabdjevanje stanovništva vodom za piće koji nastaje kopanjem zemljišta do vodonosnog sloja i koji je ozidan kamenom ili ciglom, obložen slojem gline ili betonskim prstenovima.

Cijevni bunari

Cijevni bunar je svaki bunar iz koga se voda dobija probijanjem izbušene cijevi koja ulazi u vodonosni sloj.

Bušeni bunari

U zavisnosti od izdani koje koriste, bunari za vodu mogu biti obični, arteski – bunari pod pritiskom i subarteski bunari.

Arteski bunar

Arteski bunar je cijevni bunar iz koga voda prirodnim putem izbija iznad površine zemlje.

Subarteški bunar

Subarteški bunar je cijevni bunar iz kojeg se voda odgovarajućim sistemom izvlači pod propisanim higijenskim uslovima iznad površine zemlje.

Dezinfekcija vode za piće iz bunara ima za cilj da ukloni patogene i uslovno patogene mikroorganizme, i može se obavljati 1 do 2 puta godišnje, odnosno vanredno, u slučajevima mikrobiološke neispravnosti vode.

U preko 95% slučajeva zagađenja su kompleksna, sa nekoliko uzročno-posljedičnih indikacija. Za bilo kakav ozbiljan pristup filtraciji ovakve vode neophodno je uraditi kvalitetnu HEMIJSKU i MIKROBIOLOŠKU analizu uzorka. Za ovakve potrebe Natural Water preporučuje odlazak u specijalizovanu laboratoriju, npr. Gradski Zavod za javno zdravlje.

Bunarska voda u zavisnosti od lokacije uglavnom obiluje standardnim zagađivačima vode kao što su organske materije, gvožđe i mangan, nitrati i nitriti, amonijak, povišena elektroprovodljivost, visok stepen tvrdoće vode isl. Često je u bunarskoj vodi prisutan ne mali broj različitih mikroorganizama štetnih po ljudsko zdravlje.

Za prečišćavanje bunarske vode neophodno je osim standardne analize vode utvrditi prisustvo Kiseonika u vodi, koje je bitan faktor za konfigurisanje opreme. Bunari velike dubine (npr. 200m) obično nemaju Kiseonik u vodi, dok plići bunari imaju. Kako je Kiseonik jako oksidaciono sredstvo u zavisnosti od njegove koncentracije opredjeljujemo se za pojedine filtracione tehnike koje zahtevaju oksidaciju u nekoj od faza rada.

Za konfigurisanje filtera za prečišćavanje bunarske vode neophodno je znati i temperaturu vode, željeni protok vode odnosno namjenu (tehnička ili pitka voda). Da bi se pravilno dezinfikovala bunarska voda, neophodno je prvo opredjeliti se za metodu, bilo UV ZRAČENjE vode ili DEZINFEKCIJA DOZIRANjEM HLORA.  Za hlorisanje bunarske vode neophodno je prvo iz bunarske vode ukloniti Organske Materije, koje reaguju sa hlorom i prave Trihalometane – kancerogena jedinjenja. Bunarska voda je po pravilu veoma tvrda voda, odnosno jedan od obaveznih koraka za korekciju je omekšavanje vode.